Postoje deca koja svet gledaju drugačije.
A postoje i deca poput moje Hane — koja svet osećaju dublje nego što većina ljudi ikada nauči.
Hana danas ima šest godina. Spremamo se za školu, pevamo, crtamo, učimo i radujemo se malim pobedama koje su za nas ogromne. Ona lepo priča, ne kao njeni vršnjaci, ali je na jednom predivnom putu. Prava je umetnička duša. Obožava da crta, a njeni crteži nose emociju koju ni mnogi odrasli ne umeju da prenesu. Kod nje svaki crtež ima razlog. Svaka boja nešto govori. Svaka linija nešto oseća.
Ali put do ovoga danas nije bio lak.
Već sa godinu i po dana osetila sam da je drugačija. Majka to jednostavno zna. Nije imala kontakt očima, nije se odazivala na ime, nije želela da se igra sa drugom decom i često je bila sama u svom svetu. Kada smo suprug i ja počeli da pričamo o tome šta primećujemo, okolina nas nije razumela. Govorili su nam da umišljamo, da se “tripujemo”, da “lupamo gluposti”. Ali mi smo upravo videli ono što drugi nisu želeli da vide.
