Moj sin ima dvanaest godina. Dečak koji me svakoga dana uči strpljenju, ljubavi i snazi na načine koje nisam mogla ni da zamislim. Ima autizam i neverbalan je. To znači da već godinama živimo u svetu u kojem reči izostaju, ali osećanja, razumevanje i prisutnost nikada nisu bili upitni.
Tokom svih tih godina prolazili smo kroz različite terapije – logopedske tretmane, rad sa defektolozima, reedukaciju psihomotorike i mnogo toga drugog. Pokušavala sam da mu pomognem da pronađe svoj način izražavanja. Tražili smo put, nadali se, ponekad bili umorni, ali nikada nismo odustali.
Jedno sam oduvek znala – moj sin razume. Njegovo razumevanje sveta oko sebe oduvek je bilo duboko i snažno. Ali reči nisu dolazile.
